Uvod

 

Zarazili ste se virusom pušenja lula… Vrijeme inkubacije je prošlo, sada ste već pravi fanatik, više vam vaše tri, četiri lule nisu dovoljne. Želite još, još i još… Proradio je i onaj vaš mali kreativni crvić, istina da ste dosad najdalje došli do rezanja šnita kruha, ali što je tu je. Dakle, odlučili ste se okušati u izradi lula… ali otkuda početi?

Moji počeci izrade lula sežu od vremena moga poznanstva s Ivom Oblijanom. Umjetnik, boem, pjesnik i majstor izrade malih drvenih predmeta. Godine 1996. dobio sam prvu lulu od njega. Čudan susret, dva lulaša, višesatna rasprava o pušenju (da ne bude greške, već onda sam imao dvadesetgodišnji lulaški staž) i dogovorili smo prvu lulu…. Prekrasna lula s platom, ugrađena u drvenu skulpturu. Lula nije bila samo posebna po izgledu nego se radi svoje masivnosti i pogođenog oblika pušila vanredno… Ubrzo sam u njegovoj radionici počeo skupljati ideje, iskustva i vrste rada i obrade, pogotovo, što mi je radi moje edukacije, obrada, alati i sl. prilično poznati pojmovi. Naručio sam prve komada vrijesa, nabavio osnovni alat i krenuo…

Naravno prvo su bila dva komada s već zabušenim usnicima, koja sam kupio u Italiji od Savinellia. Za divno čudo, oba komada su ispala prilično dobro, tako da sam krenuo u izradu „pravih“ lula od sirovih komada vrijesa. Polako popunjavam i alat, tako da mogu raditi i zahtjevnije komade.

Moje prve lule:

Dio alata kupujem od tvrtke PIMO iz SADa, a kada su se otvorili prvi ozbiljni centri tipa Bauhausa, ostatak kod njih. Prije godinu dana upoznao sam se sa jednim vrsnim majstorom (i iznimno dobrim čovjekom) te sam napravio malu kooperaciju s njime. Majstor Darko je vrhunski stolar, umjetnik u drvu, koji i restaurira staru drvenariju. Od dvijetisučite godine je u poslu s mortom (eng: bogoak, njemački: Mooreiche, hrvatski naziv: prahrast ili abonos, ali je u lulaškoj terminologiji prihvaćen naziv – morta), tako da smo ubrzo počeli suradnju na tome području. Kako je ozbiljni majstor, za drvo koje vadi, ima odobrenje i koncesiju, te redovno daje uzorke na analizu C14. Tako je došao i do materijala starog preko 8000 godina koji se smatra i jednim od najstarijih uzoraka ikada iskopanih. Uz njega sam doznao i o zlatnoj i bakrenoj morti, komadima ljubičaste i crvene, načinima obrade (ne samo morte nego drveta uopće). Dobrodušan, uvijek nasmijan, zainteresirao se za izradu lula, tako da je, uz njegovu pomoć, produkcija mojih lula jako narasla. Kao pravi entuzijast koji voli svoj posao, potrudio se nabaviti i neke specifične vrste drveta, kao ukras ili kao osnovni materijal. Tako je već spremna jedna maslina za obradu (korijen je oko 150 godina star) a od ove sezone počinje i skupljanje Jadranskog vrijesa.

Da ne bude greške, nešto drugo sam u stvarnom životu, ali nekoliko sati tjedno, u radionici, postajem pipemaker. Radionica je sada stvarno vrhunsko opremljena, ali kao i uvijek osnova je kreativnost i ručni rad… Slične komade sam radio i kada sam imao radionicu „ispod nešpule“ tj. na otvorenom s malim nosačem za ručnu bušilicu, te ručnom pilom. Pošto sam većinu svojih znanja dobio nesebično od drugih (pravih) majstora, red je da ta znanja podijelim s drugima, bez fige u džepu. Istina da se preko interneta može doći do hrpe podataka, postoji čak i Pipemakers forum, ali kao uvijek kod tolike mase treba odvojiti žito od kukolja. Realno je desetak posto informacija točno, puno totalnih bezveznjaka piše nešto što je krivo, raspravljaju o stvarima koje nemaju veze sa stvarnosti, „otkrivaju“ neke postupke koji su već godinama poznati… ukratko hrpa krivih informacija, dezinformacija, liječenja kompleksa i jačanje ega.
Ideja mi je da probam napisati jedan mali priručnik, prema mojim iskustvima i iskustvima ljudi s kojima sam surađivao, uz nešto slika, ilustracija i sl. Naravno ovo su moja iskustva, netko može pojedine radnje i postupke raditi na drugačiji način, ali bazično ovo bi trebala biti osnova „kako početi“.

 

Korisni linkovi:

Materijali, vrijes, usnici, alati:
Vrijes, veliki dobavljači:

 

Izrada lula: 1. dio

 

Materijali (drvo)

Lule se rade (i radile su se) od svih vrsta tvrdih drveta. Naravno po svojoj kvaliteti izdvojili su se danas vrijes, maslina i morta. Vrijes je pretežno mediteranska biljka (erica arborea) grm koji u pojedinim slučajevima formira zadebljanje korijena koji se prerađuje i od njega dobivaju komadi za izradu lula. Obično se radi o komadu loptastog oblika, koji se reže, kuha i suši duže vrijeme te postaje osnova za izradu kvalitetnih lula. Radi svoje strukture i gustoće odličan je materijal za obradu. Po legendi sve je počelo kada je Napoleonov podređeni bio na Korzici, a pukla mu je glava njegove omiljene porculanske lule. Lokalnom meštru je dao da mu napravi novu glavu od drveta, a ovaj je zato upotrijebio nekakvi komad tvrdog drveta koji mu je bio prvi pod rukom – vrijes. Nova lula je bila bolja, otporna, nije se jako grijala, tako da su ubrzo i ostali majstori (prvi iz ST. Clauda – Francuska) prihvatili tu novu modu. I tako je počelo. Istina da je vrijes odličan materijal, tvrd, lako se brusi i polira. Svojim šarama može biti pravo umjetničko djelo prirode, nikada ponovljeno. Kvaliteta vrijesa se mjeri po šarama (vrhunske lule imaju tzv. strukturu vilinska kosa – neki zovu anđeoska kosa) vrlo fina i pravilna struktura po cijeloj površini lule, nešto što se nađe u prosjeku jednom na nekoliko stotina obrađenih komada.

Primjer „anđeoske kose“, autori Tsuge i P. Matzhold

 

Vrijes je otporan, i uz pravilnu (osnovnu) njegu i odražavanje, lula je praktično vječna. (U svojoj kolekciji imam lule i iz 30-ih godina prošlog stoljeća). Kod rezanje vrijesa dobiva se dva osnovna oblika, vanjski – gdje je vidljiva i kora – zvan Plateaux i unutranji komadi Ebauchons. Za kvalitetne i skupe lule koristi se vanjski dio, dok je unutarnji predviđen za industrijsku konfekciju. Vrijes je prilično neutralan materijal (ali ne potpuno), što se tiče okusa duhana kod pušenja, i takav ostaje za cijelo vrijeme korištenja. Gotovi komadi za izradu lula mogu se nabaviti kod više prodavača, i to kao gotovi kitovi, dakle zabušene rupe za žarnicu i usnik, i s pripasanim usnikom. Idealna kombinacija za početnika… ne preskupa, tako da u slučaju odustajanje i nije neka prevelika šteta. Naravno ako se odlučite za izradu vrhunskih lula – što svakako preporučam, potrebno je nabaviti veći komad vanjskog dijela vrijesa, ali cijena velikih komada danas znadu biti i preko 20 eura… Inače po mojim iskustvima, najbolji vrijes s kojim sam radio, je naš domaći – Jadranski vrijes. Imao sam sreću da sam dobio određenu količinu Crnogorskog vrijesa koji se pokazao daleko boljim od komada koje sam nabavljao iz Italije.

 

Maslina je također dobar materijal za izradu lula, ali i puno osjetljiviji. Nije baš rijetko da lula znade napuknuti i poslije dužeg vremena pušenja. Okus duhana kod prvih nekoliko desetaka pušenje nije neutralan, dapače daje jednu slatkastu aromu, netko to voli, drugi baš nisu oduševljeni time. Kao drvo, obrađuje se lakše od vrijesa, ali voli i puknuti prilikom obrade. Osobno nisam baš neki preveliki ljubitelj lula od masline. Činjenica je, da je struktura drveta vrlo lijepa, šare znaju biti prekrasne i tvoriti vrlo interesantne oblike. Istina je i to da drvo masline pušenjem puno brže tamni nego vrijes.

 

Morta je vrlo specifičan materijal. Hrast koji je proveo nekoliko tisuća godina zakopan pod zemljom, gdje ga voda ispire i taloži u njega minerale… Idealan materijal za lule. Postotak minerala je vrlo visok, i dosiže od 12%, što mu daje posebnu otpornost na gorenje, a u vodi su isprani svi tragovi eteričnih sastojaka, smola i slično, što daje jedan potpuno neutralni okus duhana prilikom pušenja. Istina, nije materijal za početnike. Teško se obrađuje, neki dijelovi mogu biti mekani, drugi ekstremno tvrdi, postotak škarta je ogroman, a često se prilikom finalizacije dogodi da lula jednostavno pukne, tako da desetak sati rada ode u vjetar. S druge strane, gotov komad je prekrasan, struktura drveta znade biti izrazito lijepa – neponovljiva, a pušenje lule je poseban užitak. Duhan ima jedan svoj neutralan okus, pozitivno neutralan naravno… Danas postoji relativno mali broj pipemakera koji rade u morti a razlog tomu je prezahtjevna nabava kvalitetnog materijala, težina obrade i veliki postotak škarta.

Više o morti možete saznati na sljedećim stranicama:

Lule od morte

Davorin morta pipes

Lula ne može biti bez usnika. Nekoć su se radili od roga, jantara ili kosti, ali otkrićem novijih umjetnih materijala, taj bitni dio lule je zamijenjen. Prvotno su se koristili usnici od bakelita i tvrdo vulkanizirane gume. Bakelit je jedan od prvih umetnih materijala – prva ozbiljna proizvodnja je počela 1922. godine. Tvrdo vulkanizirana guma je još stariji izum i datira iz sredine 19. stoljeća. Ideja je bila da se nađe materijal kao zamjena za crno tvrdo drvo – ebanovinu, tako da je dobio prvo komercijalno ime – ebonit. Poznat je još pod imenom vulkanit i nekim drugim trgovačkim imenima. Nažalost radi visokog postotka sumpora (koji otvrdnjuje gumu) takvi usnici tokom vremena dobivaju sivo-zelenu patinu. Podvrsta je cumberland, vrhunski materijal za izradu usnika. Stariji lulaši cijene navedeni materijali, jer je vrlo „ugodan“ pod zubima. Nažalost ta mekoće se osvećuje u trajnosti materijala i često se događa da lulaš „progrize“ usnik tokom vremena.
Danas je najčešći materijal polimetil metakrilat, poznatiji kao pleksiglas, lucit ili pod sličnim trgovačkim imenima. Materijal je lako dobavljiv, lako se obrađuje, lako ga je ispolirati do visokog sjaja i vrlo je postojan. Radi se u raznim bojama, a kod izrade lula kupuje se u obliku ekstrudiranih štapova, pa se usnici rade potpuno ručno ili se kupuju poluproizvodi – dakle usnik sa zabušenom srednjom rupom i formiranim nastavkom za zube, a ostatak je potrebno doraditi. Naravno moguće je naručiti i potpuno gotove usnike, koji su unificirani. Postoje još neki specijalni materijali (kao epoxi) ali nisu baš česti.

Naravno usnik mora imati dio s kojim se spaja s vratom lule – pero. Nekoć je bilo popularno usnik tokariti te time formirati pero. Navedena tehnika i nije baš najsretnije rješenje, jer su materijali za usnike ipak relativno krti i podložni lakom pucanju. Krivi kut kod vađenja usnika iz vrata lule, ili pad, može prouzročiti pucanje takvoga pera. Da bi se to izbjeglo, kod modernih lula se ugrađuju pera od elastičnih plastika. U gotov se usnik zabušuje rupa odgovarajučeg promjera i posebnim seljepilom lijepi pero. Obično su to promjeri od 10,5 za lule s filterom i 8,8 i 6 mm za lule bez filtera.
Razne faze završetka usnika i pera:

 

Izrada lula: 2. dio

 

Početak rada

Za početak morate opremiti malu radionicu. Dakle ukratko, treba vam stolna bušilica s stezačem – čeljustima, za prihvat komada, ručna bušilica, s prihvatom- nosačem kojim se može pričvrstiti za stol. Malu ručnu brusilicu s kompletom brusova – glodala te tračna pila, može i ručna za početak, kao i ostali alati i naprave. Naravno za izradu usnika i ukrasnih prstena trebati će vam mali tokarski stroj, ali preporučam da taj dio, barem za početak i ako niste vrlo vješti, date nekome da vam radi iz usluge.

 

Mala ručna brusilica

Neophodno je imati glodalo ili dlijeto za zabušavanje žarnice raznih dimenzija (ja koristim 18, 20 i 25 mm), a preporučljivo je glodalo sa što više reznih površina, dugo svrdlo dužine cca 120 mm i promjera 4 mm, te svrdla za uglavljivanje usnika, obično po standardu 10, 5 mm i 8,8 mm (i neke druge dimenzije ako koristite takva pera). Naravno, sva svrdla moraju biti za drvo, ne metal. Također je potrebno nabaviti i glodalo za poravnjavanje dosijeda usnika – obično promjera 25- 35 mm. Slijedeće je tračna brusilica i/ili okrugla brusna ploča s brusnim papirom gradacije 40 – 80 – 120, polirne – platnene ploče (šajbe) i to od prošivenog i neprošivenog materijala za poliranje, nanošenje carnaube voska, te finalno poliranje. Dobro dođe i pištolj na vrući zrak (obično se koristi za skidanje/palenje boje). On će poslužiti i za fiksiranje boje i voska, te savijanje usnika.

 

Rezni alati

 

Platnene ploče za poliranje

Kada je alat spreman, potrebno je nabaviti i potrošni materijal. Naravno, prvo je vrijes, te odgovarajuće usnike. Potrebno je prvo ugraditi pero u usnik (tip zavisi o tome da li želite lulu s filterom ili bez). Taj dio možete prepustiti profesionalcu ili neke tvrtke to mogu odraditi za vas, prilikom kupnje. Potrebno vam je još i dovoljno brusnih traka ili ploča, zavisno koju metoda skidanja viška materijala ćete koristiti, brusni papir u arcima, obično gradacija 180, 280, 320, 400/600, 800, 1000, čeličnu vunu gradacije 000 ili 00, pastu za poliranje drveta (smeđu) te za poliranje usnika bijelu „dijamantnu“, carnaubu – vosak za zaštitu i visoki sjaj. Također, ako želite mijenjati boju drveta, potrebne su vam anilinske boje (bajcevi) na bazi alkohola ili vode. Neki koriste i neke prirodne boje, npr. sok od cikle, crni čaj i sl.

Krećemo s izradom. Prvo skiciramo lulu i željeni oblik na komadu papira. Naravno to mora biti upareno s komadom vrijesa koji imamo i željenim usnikom koji ćemo pripasati. Pritom moramo poštovati neke zakonitosti same lule, tj. odnos i nagib žarnice i rupe koja ide kroz sam vrat lule. Isto tako, moramo predvidjeti da li ćemo savijati usnik ili ne. Treba paziti i na debljinu stijenki. Pretanka stijenka može dovesti do progorijevanje, a sama lula će se više zagrijavati kod pušenja. Predebela stijenka će dovesti do nepotrebnog povećanja težine same lule. Također bitan je i balans, tj. težište. U ovom slučaju radi se prvoklasnom komadu vrijesa, platou, i šteta bi bila ne iskoristiti njegov „rustikalni“ izgled. Kada smo odredili grubi oblik, izrežemo šablonu (sve možete raditi i na računalu u nekom programu za crtanje) i prenesemo oblik na vrijes. Zacrtamo smjerove bušenja rupa i spremni smo za početak obrade.

Počinjemo s bušenjem. Prvo bušimo rupu kroz vrat lule s svrdlom 4 mm. Koristimo malu šablonu, napravljenu od drveta, da bi se postigla paralelnost, koja je montirana na čeljusti stege. Naravno na graničniku bušilice postavljena je maksimalna dubina provrta. Oprezno s bušenjem, da ne bi svrdlo otišlo u krivom smjeru i time upropastilo komad. Buši se polako, bez žurbe, kako bi se i svrdlo stiglo ohladiti. Kada smo zabušili komad, vadimo ga iz stege i spremni smo za bušenje žarnice.

Komad smo okrenuli te ponovo stegnuli u čeljust. Provjerimo da li je komad paralelan s smjerom glodala. Koristimo glodalo s pet reznih površina (ovo je ručno rađeno po specifikaciji) jer time dobivamo vrlo kvalitetnu površinu žarnice, pa dodatna obrada nije potrebna. Ukoliko koristimo glodalo (ili dlijeto) s manjim brojem reznih površina, obično je potrebno dodatno brusiti i/ili polirati unutrašnjost. Kvalitetna obrada žarnice je vrlo važna, jer time dobivamo lakše formiranje cakea u luli prilikom upušavanja. Ovaj komad vrijesa je vrlo tvrd, tako da se kod bušenja dobiva samo fina drvena prašina. Naravno, ponovo smo postavili graničnu vrijednost na bušilici da se ne dogodi da rupa žarnice bude preduboka, jer bi takvom greškom upropastili lulu. Koristan je i jedan mali trik. Kroz zabušenu rupu, u vratu lule, stavimo tanku letvicu. Kada glodalo dođe do kraja, počinje povlačiti letvicu i tada smo sigurni da je dubina rupe odgovarajuća. Pravilno zabušena žarnica mora biti malo dublja (1-2 mm) od mjesta spoja s rupom kroz vrat lule, kako bi duhan ravnomjerno gorio, a i radi lakšeg prolaza čistaća.

Ponovo okrećemo komad kako bi zabušili rupu za pero (u ovom slučaju 10,5 mm). Kod ovog komada, linija rupe za pero se razlikuje od smjera rupe kroz vrat. U slučaju da su one identične, kao kod oblika biliard, ove rupe se zabušuju bez prvog vađenja komada iz čeljusti. Sada još s glodalom promjera 20 mm poravnavamo komad, kako bi usnik dobro nasjeo i gotovi smo s bušenjem. Ukoliko je sve u redu, rupe su zabušene pravilno, žarnica je glatka i možemo krenuti s daljnjom obradom.

Sada treba maknuti višak materijala. Na tračnoj pili pažljivo izrežemo oblik prema postojećoj skici. Ovo se može raditi i s ručnom pilom, da ne bude zabune, traje malo duže, ali ako niste vični radu s tračnom pilom i sigurnije je.

Dio viška je maknut i lula počinje poprimati svoj finalni oblik.

Počinjemo formirati komad na tračnoj brusilici. Na slici je veliki profesionalni uređaj, ali može se bez problema raditi i na manjim ručnim modelima. Ukoliko nemate tračnu brusilicu, obradu možete odmah vršiti i na kružnoj rotirajućoj brusnoj ploči, biti će nešto manje precizna i obrada će duže trajati, ali teško će se moći vidjeti razlika na gotovom komadu. Formiraju se lukovi i krivulje na budućoj luli, te se kreće na slijedeći korak.

Prelazimo na obradu na kružnoj rotirajućoj ploči. Počinjemo s gradacijom 40 i brzinom do 3000 o/min, kako bi brzo skinuli veće količine materijala. Treba biti oprezan, jer ova ploča „ne oprašta“. Predugi i prejaki pritisak može odnijeti previše materijala i napraviti štetu koju je poslije nemoguće popraviti. Ispravni način rada je da se komad lagano kružnim pokretima „skliže“ po rotirajućoj ploči. Potrebno je nositi zaštitne naočale i masku za nos i usta, radi puno fine prašine koja je nusprodukt obrade. Preporučljivo je nositi i zaštitne rukavice, jer samo blagi kontakt ruke ili šake s rotirajućom pločom može izazvati ozbiljne povrede. Stalno treba kontrolirati da li se jednoliko skida materijal s komada, a za to je najbolji osjet opipa, puno bolji nego samo vizualna kontrola. Kada je komad poprimio približan oblik koji smo željeli, prelazimo na ploču gradacije 80 ili 120, kako bismo uklonili najdublje riseve koje je ostavila prijašnja ploča. Kod ove obrade može se obrađivati samo (grubo rečeno) vanjski dijelovi lule, a prijelaz između glave lule i vrata je područje obrade koji ćemo raditi s …

… ručnom brusilicom. Brusilica se postavi na veće brzine, idealno preko 6000 o/min, te se finim glodalima, lakim potezima finalizira komad, pogotovo na prijelazima između glave i vrata. Uobičajeno je da se u ovom trenutku postavlja i usnik na svoje mjesto. Treba ga zaštiti slojem ljepljive trake, kako se ne bi oštetio tijekom obrade. Svrha postavljanja usnika u ovoj fazi obrade je, da se, ako je potrebno, korigira njegova os prema vratu lule, a ujedno i služi za lakše pridržavanje prilikom obrade. Radimo polako glodalom, jer i tu vrijedi pravilo da prejaki pritisak i na krivom mjestu može napraviti nepopravljivu štetu. Polako gledamo komad, pratimo linije, tražimo eleganciju u njegovom obliku, te probamo odrediti (i popraviti) balans komada… Za sve te stvari sada je zadnja prilika. Kada smo zadovoljni, još jednom pregledamo komad, tražimo nepravilnosti i nesimetričnosti, pregrube ili preoštre kuteve, nesrazmjer odnosa i sl., te popravimo što se da i idemo dalje.

Dobili smo komad koji već poprima oblik naše željene lule. Vrijeme je za brusne papire. Nema kvalitetne zamjene za dobar brusni papir i puno, puno vremena. Polako krećemo s papirom 180, i to ako vidimo golim okom krupne riseve ili ako trebamo još malo popraviti oblik. Ukoliko je komad izašao, iz prijašnje obrade, prihvatljive površine, odmah pređemo na finiji papir gradacije 240/280. Brusimo cijelu površinu, po mogućnosti u smjeru vlakana drveta. Kad smo zadovoljni, prelazimo na finije brusne papire 320/400. Ponavljamo proces brušenja. Pod povećalom pogledamo površinu komada. Mali trik je da komad operemo u čistom alkoholu. Na krpicu se nanese 98% alkohol i brzo prebriše komad. Time skidamo prašinu koja je ostala zalijepljena na površini, a jedno kratko vrijeme, dok alkohol ne ispari, postaju vidljivi tragovi obrade. Zabilježimo mjesta grešaka s grafitnom olovkom i ponovo brusimo. Sada krećemo na fine brusne papire 600/800. Obrišemo lulu i pripremimo se za nanošenje prvog sloja bajca (ovo i nije neophodan postupak, primjenjuje se samo ukoliko želimo posebno naglasiti strukturu drveta). Dobro je površinu drveta malo zagrijati, kako bi se otvorile pore i olakšalo prodiranje boje. To možemo učiniti ili da komad tretiramo u mikrovalnoj pećnici nekoliko desetak sekundi ili komad zagrijavamo pištoljem na vrući zrak. Nanosimo tamni bajc, krpicom, spužvicom ili kistom i ostavimo da se osuši 10 – 12 sati. Sada komad ponovo prebrusimo finim brusnim papirom, dok ponovo drvo ne zadobije svoju osnovnu boju. Potrebno je nositi rukavice, da se masnoću s ruku ne prenose na gotovi komad. Struktura drveta će ostati naglašena u tamnoj boji, a isto tako postati će vidljive i greške kod brušenja, tj. tragovi i zarezotine od prijašnjih alata. Popravimo greške i brusimo s gradacijom 1000. Lula je već dobila svoj oblik i lijepi satenski sjaj… Najteži dio posla je za nama.

Sada dolazimo do jednog malog trika, koji koriste vrhunski pipemakeri… (inače ja sam sličnu informaciju dobio od dva poznata, jednog Talijanskog – što je čudo – i jednog Američkog). Tako svježe obrađeno drvo puno je unutarnjih napetosti. Dok je osnovni komad već bio stabiliziran, uklanjanjem dijela materijal dolazi do oslobađanja pojedinih sila. Drvo trebamo stabilizirati, a to možemo učiniti na više načina. Jedan poznati Američki pipemaker, ovako obrađen komad ostavlja 2 tjedna na suncu, a neki drugi ga blago termički obrađuju. Metoda koju ćemo koristiti je derivat ostalih poznatih metoda i pokazala se prilično uspješnom u praksi. Komad drveta se zamota u papirnati ručnik ili maramicu, važno je da upija vlagu, i stavi u mikrovalnu pećnicu. Počinje se s manjim vremenom zagrijavanja, cca 30 – 45 sekundi. Komad će biti vruć i dio vlage će izaći na pojedinim mjestima. Ponavljamo postupak tri puta. Ne smije se pretjerivati jer komad može, radi prebrzog zagrijavanja puknuti. Kada se komad ohladi, a to je obično nekoliko sati, možemo ga još jednom prebrusiti s granulacijom 1000, ukoliko je to potrebno. Sada je komad stabiliziran i spreman za daljnje obrade.

 

Savijanje usnika

Ukoliko smo odlučili da usnik treba biti zakrivljen, sada je vrijeme da to učinimo. U usnik se gurne debeli čistač, koji će pomoći da se prilikom savijanja ne smanji promjer unutrašnje rupe. Polako s pištoljem na vrući zrak se zagrijava komad po cijeloj dužini. Ne smije se pretjerivati da ne bi došlo do gorenja ili bubrenja akrilika (ili spaljivanja gume, kod vulkanita). Kada smo zadovoljni mekoćom materijala, polako ga savijemo u željenu formu i ohladimo u vodi. Ukoliko nije pogođen oblik, postupak se može ponoviti. Sada još prebrusimo usnik s brusnim papirom 800 i 1000, kako bi uklonili sve tragove obrade ili namreškane površine koje se pojavljuju prilikom savijanja… i komad je spreman za finalnu obradu.

Vrijeme je za bajcanje našeg remek dijela. Bajcanje je postupak nanošenja jednog ili više slojeva posebnih boja za drvo. Kao što sam već napisao, najčešće su anilinske boje, boje topive u vodi ili alkoholu i neke prirodne boje i sredstva. Dakle pripremimo boju. Kod onih na bazi alkohola pigment pomiješamo s čistim 98%-tnim alkoholom, dok se kod vodenih solucija pigment miješa s toplom vodom. Mješavine mogu dugo stajati tako da višak možemo skladištiti u staklenim bočicama. Komad koji ćemo bajcati malo zagrijemo ili s pištoljem na vrući zrak ili na pećnici, kako bi se otvorile pore drveta i kako bi ubrzali sušenje. Brzo kistom (krpicom, spužvicom) nanesemo sloj boje. Ukoliko želimo tamniju nijansu, postupak ponavljamo. Komad na slici je bajcan s dvije različite boje, crvenom i kestenom. Pustimo da se lula dobro osuši, najmanje 12 sati. Višak boje uklanjamo ponovnim brušenjem finim brusnim papiro ili za to koristimo čeličnu vunu. Stružemo toliko dugo dok se ponovo ne ukaže struktura drveta i komad je spreman za finalnu obradu, poliranje i nanošenje caranube. Ukoliko nismo zadovoljni, lula se može ponovo prebrusiti finim papirom i ponoviti postupak bajcanja. To je i jedna od osnova izrade tzv. Danskih završnih obrada, ali to tome više nekom drugom prilikom

Poliranje. Došli smo do faze poliranja. Na rotirajuću platnenu ploču (šajbu) – najbolja je od muslina – nanesemo sloj paste za poliranje. Obično krećemo s smeđom pastom. Broj okretaja polirke ne treba biti prevelik jer bi mogli oštetiti površinu rada. Polako uzmemo lulu u ruku i prolazimo svima stranicama preko rotirajućeg ruba. Treba biti oprezan, jer predugi pritisak, u jednoj točci, skida višak materijala, te time i bajcanu površinu. Da lula ne bi poprimila strukturu Dalmatinerove kože, moramo polagano i strpljivo prelaziti preko svih površina. Kao i uvijek, iskustvom se stječe osjećaj i sigurnost u ovoj obradi. Kada je komad gotov, pažljivo ga prebrišite čistom mekom krpom (ne treba napominjati da morate nositi rukavice cijelo vrijeme) i promijenite platnenu ploču. Vrijeme je za čvrstu prošivenu šajbu s kojom ćemo nanositi carnaubu. Postupak nanošenja carnaube izgleda kompliciran ali je u biti vrlo jednostavan. Na rotirajuću ploču, pritisnemo komad carnaube, dovoljno dugo (jedno 15- 20 sekundi), kako bi se određena količina materijala zadržala na obodu šajbe. Sada čvrsto pritisnemo lulu i kružnim pokretima polako nanosimo materijal na lulu. Moguće da će biti vidljivi bjeličasti tragovi na površini lule… ništa zato. Kada smo nanijeli carnaubu na cijelu površinu, grijemo lulu pištoljem na vrući zrak, kako bi se carnauba upila u strukturu drveta. Ne pretjerujemo s grijanjem kako ne bi progorili lulu na nekom mjestu. Ostavimo komad da se dobro ohladi i stabilizira nekoliko sati, te ponavljamo postupak (bez grijanja naravno). Jedna od teorija, kod izrade lula, je da treba nanijeti tri sloja carnaube, kako bi se postigla maksimalna površinska kvaliteta i trajnost površine. Da bi postigli visoki sjaj, prelazimo na obradu s zadnjom, mekanom flanelskom šajbom. Poliramo cijeli komad, uključujući i usnik, te skidamo zaostale nakupine caranube (obično ih vidimo kao bijeličasta ili mutnije mjesta na luli). Lula se sada mora sjajiti kao da je od stakla.
Potpišemo komad, ukoliko to želimo, utiskivanjem svoga znaka i to je…

…to.
Gotov komad.

Lula je djelo naših ruku i obično je uvijek draža od svih kupovnih lula. Ovako proizvedena lula ne zaostaje u trajnosti ili po bilo čemu od najskupljih kupovnih lula… na kraju slično se (samo uz puno viši udio strojeva i mašina) rade i industrijske lule. Razlika je obično u načinu formiranja glave i vrata – radi se na tokarilici, te brušenju, gdje se koriste rotirajuće brusne četke. Završna obrada može biti ili sa šelakom ili klasičnim lakiranjem raznim lakovima… Ali u globalu to je to…
Lula je sada spremna za upušavanje i dugogodišnje služenje sretnom vlasniku.

 

Primjer “danske” bajcane lule – kontrastno bajcanje:

Davorin

Oglasi


%d bloggers like this: